Facebook Instagram Youtube
Pozitivno o intelektualnim poteškoćama
Naslovnica Blog Stranica 21

#neVIDLJIVI Vedad Vajzović: O zapošljavanju osoba sa invaliditetom

U okviru projekta #neVIDLJIVI provedene su edukacije za novinare o pitanjima koja su važna za osobe sa invaliditetom, a u nastavku donosimo sažetak četvrtog modula u kojem Vedad Vajzović govori o izazovima u zapošljavanju.

„Ovaj video je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

#neVIDLJIVI Fikret Zuko: Integritet OSI kao preduslov za ostvarivanje prava i položaja u društvu

U okviru projekta #neVIDLJIVI provedene su edukacije za novinare o pitanjima koja su važna za osobe sa invaliditetom, a u nastavku donosimo sažetak trećeg modula u kojem je predavač govorio o važnosti poštovanja ljudskog integriteta OSI kao preduslova za ostvarivanje prava i položaja u društvu.

„Ovaj video je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

#neVIDLJIVI Haris Haverić: O jednakim mogućnostima osoba sa invaliditetom

U okviru projekta #neVIDLJIVI provedene su edukacije za novinare o pitanjima koja su važna za osobe sa invaliditetom, a u nastavku donosimo sažetak drugog modula u kojem se govori o sredstvima za postizanje jednakih mogućnosti i uklanjanje diskriminacije osoba sa invaliditetom.

„Ovaj video je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Taktilne staze i zvučna signalizacija rijetke pojave na ulicama bh. gradova

Taktilne staze i zvučna signalizacija koje slijepim osobama služe za bezbjednije kretanje uz pomoć bijelog štapa, rijetke su pojave na ulicama većih bh. gradova, dok u manjim, obično, i ne postoje, kažu predstavnici udruženja i saveza slijepih iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Tuzle i Zenice.


Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a realizuje se uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa za doprinos nezavisnosti medija i slobode izražavanja u BiH.
Autor: Nejra Hasečić

Taktilne staze i zvučna signalizacija koje slijepim osobama služe za bezbjednije kretanje uz pomoć bijelog štapa, rijetke su pojave na ulicama većih bh. gradova, dok u manjim, obično, i ne postoje, kažu predstavnici udruženja i saveza slijepih iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Tuzle i Zenice.

Predsjednik Saveza slijepih Republike Srpske Branko Suzić kaže da je po pitanju postojanja taktilnih staza i zvučnih semafora u tom bh. entitetu “stanje dosta loše”. Objašnjava da se u Banjaluci nije dovoljno “vodilo računa oko kretanja slijepih osoba, tako da pri prelazu na semaforu, pješak-slijepo lice nema taktilnu površinu koja će mu dati do znanja da je naišao na prelaz, nego na glatku površinu koja ga može navesti da ne stane na vrijeme i da dođe do nesreće”.

Kada je riječ o zvučnim semaforima, Suzić kaže da postoji još samo jedan zvučni semafor u centru Banjaluke, te da ih je dosta uklonjeno ili je u kvaru. Prema njegovim riječima, taktilne staze su postavljene u centru Banjaluke, oko prilaza tržnim centrima, javnim ustanovama, autobuskim stanicama i sl., ali ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo.

“Ovi koji planiraju uređenje grada, saobraćajnica i svega za kretanje, nekako zanemare i zaborave na to, iako je to sad postao normalan standard – da ne treba niko ništa da ukazuje nego da se automatski postavi pri izgradnji”, kaže Suzić.

U drugim gradovima u Republici Srpskoj, prema saznanjima Suzića, taktilne staze i zvučni semafori ne postoje ili je “to simbolično u centrima kao što je Bijeljina u kojoj je nešto riješeno” ili Trebinju u kojem “postoje neki pokušaji u tom pravcu”.

Kada je riječ o gradovima iz Federacije BiH, u Zenici nikako ne postoje semafori, a samim tim ni zvučni, kaže Šekić Amela, pravnica pri Savezu slijepih Zeničko-dobojskog kantona, a taktilne staze su “uglavnom postavljene na kružnim tokovima” za šta kaže da nije praktično, ni bezbjedno.

“A kako ćete vi doći do kružnog toka, valjda bi trebalo da mi razmišljamo…. Ok je što su to uradili, međutim trebali su to nekako povezati i trebalo je nastaviti sa tim aktivnostima”, kaže Šekić.

Šekić je dodala da su u savezu svjesni činjenice da se promjene ne mogu desiti tako brzo, ali da bi dobro bilo da se kontinuirano, barem na godišnjem nivou, taktilne staze postavljaju u određenim dijelovima grada kako bi se za deset godina moglo reći da su “pristupačna sredina”.

Prema njenim saznanjima, u Zeničko-dobojskom kantonu je po pitanju postojanja taktilnih staza “najbolja situacija u Visokom i Tešnju”, dok za ostale gradove iz tog kantona vjeruje da ih nema.

Taktilne staze i zvučni semafori ne postoje ni u gradovima na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), tvrdi Miljana Stanić saradnica Udruge slijepih osoba HNK-a.

Kako kaže Stanić, taktilne staze postoje u Mostaru i to samo unutar Centra za usluge građana i ispred njihovog udruženja gdje je u sklopu jednog projekta postavljena taktilna staza koja se prostire dužinom prostorija udruženja.

“Bilo je nekih inicijativa i naših zahtjeva za ugradnjom taktilnih staza, ali nažalost se do sada ništa nije realiziralo”, dodaje Stanić.

Iz Udruženja građana oštećenog vida Tuzla kažu da nisu zadovoljni trenutnom postavkom taktilnih staza i zvučnih semafora u tom gradu. Taktilne staze su, kako kaže predsjednik tog udruženja Kasim Kahrimanović, postavljene u centru grada, na raskrsnici kod policije, a pošto su postavljane prije više od deset godina, dodaje da bi ih trebalo zamijeniti novim jer su u velikoj mjeri oštećene.

“Imamo dva semafora sa zvučnim signalima, ali i oni nekad rade, nekad ne rade. Jedna strana radi, druga ne radi. Tako da ni tu nismo sigurni kad dođemo”, kaže Kahrimanović.

Dodaje da je problem sa tim semaforima i to što se zbog velike buke ne čuju, posebno ukoliko pada kiša što dodatno ograničava pristupačnost i bezbjednost slijepim osobama.

Najbolja situacija u Kantonu Sarajevo

U odnosu na druge dijelove BiH, u Kantonu Sarajevo je postavljeno najviše taktilnih staza i zvučnih semafora, a predsjednik Udruženja slijepih Kantona Sarajevo Fikret Zuko kaže da to i dalje nije dovoljno i da ih, u velikoj mjeri, nedostaje u “ključnim” dijelovima grada, oko opština, škola, fakulteta i sl.

“Ne možemo očekivati da se taktilne vodilice postave kroz cijeli grad, ali ondje gdje je kritično, gdje čovjek lako može otići lijevo ili desno, pod auto ili u neku provaliju-da postoje taktilne vodilice koje će ga povesti pravilno, da ne srlja”, ističe Zuko.

Iz Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo kažu da su taktilne staze u najvećoj mjeri postavljene u sarajevskim općinama Novo Sarajevo i Novi Grad, kao i da je prošle godine realizovan projekat kojim su taktilne staze i zvučni semafori postavljeni u dijelu općine Centar, na Skenderiji. Zuko kaže da je taj dio “dosta dobro urađen” i da bi se tako trebalo raditi i u drugim dijelovima te općine “koja najmanje radi na tome”, a u kojoj su smještene brojne javne institucije.

Kako kaže Sabina Sušić-Mujanović, stručna savjetnica za tehničku regulaciju mirujućeg saobraćaja Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo, za postavljanjem taktilnih staza i zvučnih semafora u  2021. postoji plan u općini Novo Sarajevo.

“Plan Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo za 2021. godinu je da zajedno u saradnji sa Općinom Novo Sarajevo finansira postavljanje taktilnih ploča i zvučne saobraćajne signalizacije na području općine Novo Sarajevo u iznosu od 50.000 KM”, kaže Sušić-Mujanović.

Zuko dodaje da plan za dodatnom izgradnjom u 2021. postoji i u općini Stari Grad, dok za druge općine, kaže da nema informacija o takvim projektima.

(Ne)savjesni sugrađani

Osim toga što u većini bh.gradova ne postoji dovoljno taktilnih staza i zvučnih semafora, slijepe osobe se, kako kaže Zuko, nerijetko susreću i sa problemom nesavjesnih sugrađana koji često uzurpiraju prostor obilježen taktilnim stazama.

Riječ je vozačima koji nepropisno parkiraju na trotarima gdje su postavljene taktilne staze zbog kojih, kako objašnjava Zuko, postoji mogućnost da “slijepa osoba koja se kreće taktilnom stazom i pretpostavlja da je tu čista situacija, kako bi trebalo da bude, iznenada lupi u auto. To je jedan rizik jer se može povrijediti”.

Iz Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo navode da su, prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, za uzurpiranje prostora obilježenih taktilnim stazama predviđene novčane kazne koje su jednake kao i za svako nepropisano parkiranje na trotoaru, i iznose 40KM. Za evidenciju i izdavanje kazni je nadležna policija, a dodatni problem je što se obilježeni prostor, poput taktilnih staza i zvučnih semafora, uništava od strane N.N. osoba, navode iz tog ministarstva.

“Ministarstvo saobraćaja smatra kako je neophodno raditi na podizanju svijesti građana o važnosti ovih uređaja za osobe sa invaliditetom, jer je sve češća pojava vandalizma i uništavanja postavljenih uređaja sa zvučnom signalizacijom”, dodaje Sušić-Mujanović.

BiH je 2010. godine ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom čime se, između ostalog, obavezala da će raditi na poboljšanju kvaliteta života njenih građana s invaliditetom, kao i poboljšanju poštivanja njihovih prava koja. To, između ostalog, podrazumijeva i poduzimanje učinkovitih mjera u osiguravanju lične pokretljivosti s najvećom mogućom nezavisnošću za osobe s invaliditetom.

(Autor: Nejra Hasečić)

„Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

#neVIDLJIVI Haris Memisević: Korištenje adekvatne terminologije u oblasti invaliditeta

U okviru projekta #neVIDLJIVI provedene su edukacije za novinare o pitanjima koja su važna za osobe sa invaliditetom, a u nastavku donosimo sažetak prvog modula o korištenju adekvatne terminologije kada novinari izvještavaju o osobama sa invaliditetom.

„Ovaj video je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Podržimo majke sa invaliditetom ili barem pregrizimo jezik!

Pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu je jedno od osnovnih ljudskih prava, zagarantovano različitim međunarodnim i nacionalnim propisima. Ipak, ono je i dalje u velikoj mjeri nedostupno ženama sa invaliditetom.
„Žene sa invaliditetom skoro uopšte nisu informisane u vezi sa reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Sa druge strane, pristup medicinskim objektima i uslugama je ograničen ili nemoguć. Ovo govorim iz perspektive osobe sa stopostotnim tjelesnim invaliditetom“, navodi Bojana Vukotić koja je 2017. godine proglašena najboljom sportistkinjom sa invaliditetom u Banjaluci.


Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a realizuje se uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa za doprinos nezavisnosti medija i slobode izražavanja u BiH.
Autor: Melani Isović

Seksualnost je sastavni dio života svake osobe, tako i osoba sa invaliditetom. Pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu je jedno od osnovnih ljudskih prava, zagarantovano različitim međunarodnim i nacionalnim propisima. Ipak, ono je i dalje u velikoj mjeri nedostupno ženama sa invaliditetom. Ukoliko se ostvare kao majke i osnuju porodicu, one nailaze na različite predrasude.

Piše: Melani Isović

Bojana Vukotić je nagrađivana sportistkinja. Osim brojnih medalja i pehara, 2017. godine je proglašena najboljom sportistkinjom sa invaliditetom u Banjaluci. Bojana govori da predrasude postoje i među osobama sa invaliditetom.

„Žene sa invaliditetom skoro uopšte nisu informisane u vezi sa reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Sa druge strane, pristup medicinskim objektima i uslugama je ograničen ili nemoguć. Ovo govorim iz perspektive osobe sa stopostotnim tjelesnim invaliditetom“, navodi Bojana Vukotić.

Kada je ostala u drugom stanju, roditelji je nisu podržavali. Ljekari su je savjetovali da abortira.

„Pristup mojih roditelja je bio negativan, ali ja se na to nisam osvrtala. Konkretno, u mom slučaju je bilo ljekara koji su mi sugerisali da abortiram. Međutim, došla sam do doktora kod kojeg sam imala potpunu podršku i koji mi je vodio trudnoću“, prisjeća se ona.

Žene sa invaliditetom su dvostruko stigmatizovane i diskriminisane. Kako navodi, one ne mogu da „nose tri stuba kuće“.

„Najveći pritisak je u porodici, a kasnije i šire. Prvi put sam osjetila u pubertetu, kada su mi svi počeli govoriti ‘ne nadaj se da ćeš se udati i imati porodicu jer si invalid’. Naravno to je bilo prije 30 godina, današnja situacija je malo bolja“, govori nam ona.

Predrasude je iskusila i Amna Alispahić, diplomirana bibliotekarka iz Sarajeva. Ona ističe da okolina reaguje sumnjičavo i sa pitanjima: Da li su osobe sa invaliditetom sposobne da iznesu trudnoću i brinu o svojoj djeci?

Amna Alispahić

„Ako se neko odluči na roditeljstvo, mišljenje okoline ga uglavnom neće spriječiti u ostvarenju te nakane. Ono što okolina može učiniti, ovisno o stavu koji ima, jeste da može osobi sa invaliditetom omogućiti da u potpunosti uživa u ulozi roditelja, ili baciti sjenu na tu ulogu svojim odbijanjem i sumnjama“, govori Amna Alispahić.

Za pronalaženje informacija preporučuje internet, te navodi da su predrasude prisutne čak i u savjetovalištima. Kao jedinu istinsku podršku navodi roditelje.

„Roditelji se uglavnom ne protive. Pritom ne mislim da ne osjećaju strah i zabrinutost, u smislu kako će sve funkcionirati jednog dana kad se dijete rodi, ali uglavnom i oni sami računaju na svoj angažman i raduju se ulogama koje će dobiti. Ne kažem da nema drugačijih pristupa i mišljenja, ali na osnovu mog iskustva i iskustva mojih prijateljica sa invaliditetom, reakcija je uglavnom pozitivna“, navodi Alispahićeva.

Veliki problem predstavlja medicinsko osoblje, kao i cijeli sistem medicinske zaštite. Objekti su često nepristupačni korisnicima kolica i slijepim osobama, koje bez asistenata ne mogu da dobiju uslugu koja im je potrebna. Kako kaže, pedijatrijska sestra će vam u bolnici vjerovatno pokazati kako da dojite dijete, ali to je nažalost sve. Kasniji savjeti bivaju upućeni osobama koje pomažu majkama sa invaliditetom, a ne majkama sa invaliditetom lično.

“Patronažna sestra, koja dolazi da obiđe majku i novorođenče, uglavnom odradi svoj posao, da preporuke kao što ih da i svim drugim majkama, ali u ovom slučaju, preporuke se često daju osobama koje su kao ispomoć prisutne na samom početku. Novopečene mame sa invaliditetom, u takvim trenucima, uglavnom šute i pamte savjete upućene drugima“, naglašava ona.

Da osobe sa invaliditetom najveću podršku dobijaju u svojim porodicama govori i magistra psihologije Jovana Džever.

Jovana Džever

„Postoje situacije kad najveću pomoć možete dati tako što nećete osuđivati, kritikovati i komentarisati one ljude u čijim cipelama ne hodate“, navodi ona.

Jovana Džever je jedna od autorki studije „Pristup žena sa invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktvnom zdravlju i planiranju roditeljstva“, koja je objavljena prošle godine. Tokom istraživanja uspjeli su da pronađu samo 15 žena koje su postale majke tokom posljednjih deset godina.

„Sve anketirane žene su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne, a samim tim im je stepen potrebne asistencije minimalan. Naravno, skoro sve su imale izraženu podršku od strane primarnih porodica pa je, i te kako, i to doprinijelo smjelosti i odvažnosti da se odluče za ostvarenje u ulozi majke“, ističe Dževerova.

U patrijarhalnom i tradicionalnom bh. društvu, žene koje ne žele da budu majke nailaze na osude svoje okoline. Sa druge strane, reakcije su potpuno suprotne kada se radi o ženama s invaliditetom.

„Žene s invaliditetom se tradicionalno obeshrabruju ili im se negira mogućnost da rode i odgajaju dijete. One se vide kao djetinjaste, aseksualne ili bespolne, zavisne, nekompetentne, pasivne i zbog toga se smatraju neadekvatnim za reproduktivnu ulogu koja priliči ženi. Često im se upućuju skeptična uvjerenja članova porodice, zdravstvenih radnika, pa čak i stranaca, u pogledu njihove sposobnosti da odgajaju dijete/djecu. Zbog toga one smatraju da treba da rade mnogo više nego roditelji bez invaliditeta, kako bi dokazale da su sposobne i prihvaćene“, govori Jovana Džever.

Ona smatra da bi bilo poželjno organizovati kampanju kojom će se promovisati pravo osoba sa invaliditetom na roditeljstvo. Ukoliko se javnosti osobe sa invaliditetom predstave kao osobe koje su sposobne da budu i roditelji, onda bi predrasude počele da se preispituju.

„Istovremeno bi se i same osobe sa invaliditetom dodatno osnažile i ohrabrile u realizaciji svojih želja i potencijala“, ističe Dževerova.

Promjena bi se desila i kada bi se počele ispunjavati obaveze iz Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, na koje se Bosna i Hercegovina obavezala još prije 11 godina.

„BiH se obavezala da će preduzeti učinkovite i odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija osoba s invaliditetom u svim pitanjima. Ta pitanja se odnose: na brak, porodicu, roditeljstvo i lične odnose, na ravnopravnu osnovu s drugim osobama. Na taj način bi se osiguralo da se priznaju prava svih osoba s invaliditetom, koje su u godinama kada mogu ući u brak, da sklope brak i osnuju porodicu na osnovu slobodnog i punog pristanka budućih supružnika i da se priznaju prava osoba s invaliditetom — da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece i razmaku između njih“, govori Dževerova.

Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa, koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.

Pokrenuli smo EKO KLUB

Pokrenuli smo inicijativu EKO KLUB. Uz ciljeve poput podizanja ekološke svijesti, želimo dati doprinos čistoj i lijepoj lokalnoj zajednici. Dobro raspoloženje, druženje i interakcija sa ljudima u lokalnoj zajednici sastavni su dio ove pozitivne i inspirativne priče.


Akciju smo počeli u Sarajevu, naselje Alipašino polje, gdje smo očistili zelenu površinu koju rado koriste svi stanovnici.
U narednom periodu ćemo ovakve akcije redovno organizovati u 10 gradova gdje Sumero provodi program “Život u lokalnoj zajednici”.


Hvala KJKP RAD Sarajevo za podršku u organizaciji i realizaciji aktivnosti.

Suljo Keranović: Personalnom asistencijom riješio bi se veći dio problema u našoj državi

Suljo Keranović, rodom i porijeklom iz Cazina nam donosi svoju priču. Nakon završene srednje škole, upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje uspješno završava prvi ciklus studija na smjeru Socijalni rad. Svoje školovanje je nastavio, te je sada na završnoj godini master studija.

Pored školskih diploma, Suljo je dobitnik raznih priznanja kao što su: Priznanje za najperspektivnijeg sportistu iz kategorije osoba s invaliditetom, jedan je od autora Brošure o pravima studenata s invaliditetom pod nazivom “Imaš pravo da znaš!”, kao i mnogih drugih.

„Voziti biciklo sam naučio još kao mali. Sjećam se da sam tada mnogo puta pao sa bicikla a kasnije je to bilo lakše. Biciklistički maraton Cazin – Bihać – Srebrenica pod sloganom “Da se ne zaboravi i ne ponovi” vozim od 2013. godine. Do sada sam odvozio sedam maratona po 500 km. Imam u planu i ove godine da učestujem”, govori Suljo.

Početkom 2013. godine na Izboru za najboljeg sportistu na Unsko-sanskom kantonu, Suljo je dobitnik priznanja za najperspektivnijeg sportisu iz kategorija osoba s invaliditetom. Sestra mu je poklonila biciklo, koje će Suljo koristiti za sedam uspješno odvoženih maratona.

Pored vožnje maratona, Suljo je aktivno trenirao i taekwondo dvije godine. Brošura o pravima studenata s invaliditetom pod nazivom “Imaš parvo da znaš!” nastala je u sklopu projekta “Dijalog za budućnost”, koji su implementirali UNDP, UNICEF I UNESCO u partnerstvu s Predsjedništvom Bosne I Hercegovine. Suljo Keranović je jedan od autora prve brošure o pravima studenata s invaliditetom na Univerzitetu u Sarajevu.

“Ideja o brošuri javila se nakon formiranja Ureda za podršku studentima pri Univerzitetu u Sarajevu, koji je svoje polje rada usmjerio I ka studentima s invaliditetom. Razgovarali smo šta je sve potrebno kako bi se omogućilo nesmetano studiranje. Pored asistivne tehnologije I univerzitetske literature na brajovom psimu, došlo se na ideju da se napravi priručnik u kojem će student s invaliditetom imati sva prava na jednom mjestu”, dodaje Keranović.

Smatra da personalna asistencija, kao I zakon o personalnoj asistenciji za mnoge osobe s invaliditetom u Bosni I Hercegovini bi značilo život van četiri zida. 

“Ogroman je broj osoba s invaliditetom koji ostanu zarobljeni u svoja četiri zida jer nemaju nekog ko bi ih podigao iz kreveta, obukao, smjestio u kolica. Personalnom asistencijom riješio bi se veći dio problema u našoj državi. Značila bi olakšanje, ne samo za osobe s invalididtetom nego I za njihove parodice” ističe naš sagovornik.

Navodi da je činjenica da postoji ogroman broj osoba s inavliditetom u našoj državi koji ne mogu da funkcionišu bez asistencije. Prepušteni su sami sebi I svojim porodicama, što može stvarati “teret”porodicama. Ovim su ugrožena prava osoba s invaliditetom prema UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom prema kojoj članovi porodice ne smiju biti personalni asistenti osobama s invaliditetom.

Na pitanje o mišljenju o uslovima za život osoba s invaliditetom u Bosni I Hercegovini, Suljo navodi da uvijek može bolje. Podjelu na “jednaki I jednakiji” osuđuje, gdje određena kategorija uživa bolja prava od druge kategorije. 

“Istina je da su uslovi za život osoba s invaliditetom loši, posebice u ruralnim dijelovima, kao I praksa provedbe ljudskih prava za osobe s invaliditetom. Paradoks tome je I činjenica da pored kršenja prava istih imamo u zakonima podjele između osoba s invaliditetom, što također predstavlja kršenje UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom”, izjavio je naš sagovornik.

“Da bi u Bosni I Hercegovini osobe s invaliditetom bile jednake I nediskriminirane, država treba korigovati postojeće zakone, izjednačiti sva prava za osobe s invaliditetom bez obzira na uzrok I okolnosti nastanka invaliditeta. Ovo je ujedno I prvi korak ka stvaranju jednakih prava I mogućnosti na relaciji osobe s invaliditetom – osobe bez invaliditeta”, zaključuje Suljo Keranović.

Suljo danas živi i volontira u Njemačkoj, aktivno uči Njemački jezik. Boravak u Njemačkoj koristi kako bi uvidio koje su to prednosti i razlike života osoba s invaliditetom u Njemačkoj, te na koji način bi se u našoj državi mogli poboljšati uslovi. U slobodno vrijeme slika I čita knjige.

(Autor: Segmedina Keško)

„Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Amar i Nejra: Samozastupanje je naš smisao postojanja

Pokret samozastupanja međunarodni je pokret za ljudska prava koji vode osobe sa invaliditetom. On podrazumijeva ostvarivanje i unapređivanje prava ljudi koji se i u 21. vijeku suočavaju sa stigmom i predrasudama. Upoznajte samozastupnike Amara Pašića i Nejru Halilović.


Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a realizuje se uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa za doprinos nezavisnosti medija i slobode izražavanja u BiH.
Autor: Saliha Žunić Rokša

Pokret samozastupanja međunarodni je pokret za ljudska prava koji vode osobe sa invaliditetom. On podrazumijeva ostvarivanje i unapređivanje prava ljudi koji se i u 21. vijeku suočavaju sa stigmom i predrasudama. Za Amara Pašića i Nejru Halilović, naizgled posve obične mlade ljude, samozastupanje vremenom postaje smisao postojanja.

Amar Pašić diplomirani je student Filozofskog fakulteta, Odsjek za komparativnu književnost, koji je u osmoj godini ostao bez majke. Ubrzo potom mu obolijeva i otac te Amar nakon kratkog boravka u hraniteljskoj porodici završava u Dječijem domu “Most” u Zenici. Amaru 2009. godine ljekari uspostavljaju dijagnozu šizofrenije, sa kojom se bori unazad 12 godina. Nakon mnogobrojnih životnih prepreka 2018. godine dolazi u Savez Sumero. 

Nejra Halilović je kao dvogodišnjakinja smještena u dječiji dom Bjelave, gdje ostaje do svoje četvrte godine. Potom odlazi u SOS Dječije selo gdje živi sa SOS mamom i šestero druge djece. Nakon završetka osnovne škole, prelazi u Kuću za mlade i tu ostaje do završetka srednje škole. Nakon srednje škole Nejra je živjela kao podstanar i radila mnoge poslove, međutim nakon što je više puta bila hospitalizovana, dolazi u Savez Sumero, gdje trenutno radi u kafeteriji “Inspire Corner” i priprema vrhunsku kafu za sve goste i uposlenike Sumera.

Sa ovim mladim ljudima razgovarali smo o samozastupanju i borbi da ostvare prava koja su im osigurana Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom.

Šta za vas znači samozastupanje?

Amar: Za mene je to mogućnost da se na miran i politički korektan način izborim prvenstveno za svoja prava, a samim tim podsjetim na prava i drugih ljudi u sličnim pozicijama. U jednom momentu samozastupanje mi postaje smisao postojanja. 

Nejra: Samozastupanje mi puno znači, da imaš pravo glasa, da ostvaruješ ciljeve, da govoriš u svoje ime ili u ime drugih.

Nejra Halilović

Koji su po vašem mišljenju najveći problemi i prepreke sa kojima se suočavaju osobe sa intelektualnim teškoćama?

Amar: Stigma i tabu su najveći problemi, dok je treći problem sa kojim se te iste osobe suočavaju nepismenost o samom značenju intelektualnih teškoća, ali ta nepismenost je usko vezana za prva dva problema. 

Nejra: Najveći problem i prepreke su to što osobe sa intelektualnim teškoćama nemaju dovoljno prilika da pokažu ko su i šta su zapravo osobe sa invaliditetom.

Šta je potrebno uraditi da se stanje popravi i da se društvo na neki način riješi predrasuda prema osobama sa intelektualnim teškoćama?

Amar: Mislim da je potrebno dosta vremena da se pojavi potpuno razumijevanje za intelektualne teškoće, odnosno mislim da je jedini način dizanje te željezne zavjese nad temom koja je pokrivena stigmom i tabuom, odnosno predrasudom i šutnjom, te ogromna količina razgovora i samim tim učenja o datom predmetu. Ja lično ne mogu da razumijem zašto osoba sa npr. povišenim pritiskom zbog kojeg mora doživotno piti neki vid terapije se razlikuje od osobe sa problemom intelektualne prirode? Iako nisam pesimista, jer sam ipak premlad za pesimizam, treba prihvatiti činjenicu da smo ne tako davno imali čak zoološke vrtove u Briselu gdje ste mogli nahraniti osobu crne puti poput životinje krekerima. Hoću reći, u eri smo velikih promjena i vjerujem da će poteškoće poput intelektualnih doći na red u globalnom razvitku civilizacije, a da je vjerovatno na nama da taj proces malo više požurimo i olakšamo.

Nejra: Potrebno je samo dati prostora i malo vremena da ljudi upoznaju osobe sa invaliditetom i shvate koliko ustvari te osobe vrijede. Na kraju krajeva da ih i zaposle.

Vaša poruka za kraj? Koja su to vaša očekivanja, šta želite postići u životu i koji je to cilj kojem težite?

Amar: Trebamo se otvoriti prihvatanjem života bez predrasuda iako niko pored nas neće da uradi to, jer znam da je zlo ipak zlo pa makar ga vi radili. Nekad je dovoljno da dobri ljudi ne urade ništa da bi problem ostao problem. A što se tiče mojih ciljeva, oni su jednostavni, nastaviti se obrazovati, zaposliti se u struci i živjeti što bi se reklo punih pluća i bez straha, te naravno baviti se kroz rad samozastupanjem prava marginaliziranih skupina. 

Nejra: Nadam se da će društveno okruženje uskoro osobe sa intelektualnim teškoćama gledati kao ljude koji mogu mnogo toga, te da će im pružiti mogućnost da se osjećaju snažni i vidljivi.
Amar i Nejra uključeni su u projekat “Život u lokalnoj zajednici” Saveza Sumero i na kraju ističu da im je Savez Sumero kao organizacija pružio mogućnost da zbog svoje dijagnoze i stanja ne budu smješteni u jedan od mnogobrojnih zavoda poluotvorenog tipa i tamo provedu ostatak svog života. 

Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama Federacije Bosne i Hercegovine – SUMERO kroz mnogobrojne programe osnažuje osobe sa invaliditetom za samozastupanje, odnosno osnažuje ih i educira da znaju koja prava imaju i da govore u svoje ime.

Kada govorimo o samozastupanju u kontekstu pokreta za ljudska prava, onda slobodno možemo reći da se tu radi o svojevrsnoj borbi ljudi kojom se direktno utiče na negativne stavove i praksu okoline. Osobe uključene u pokret samozastupanja jasno odbijaju da ih se naziva retardiranima, hendikepiranima, invalidima ili da ih se tretira kao djecu. Također naglašavaju da samozastupanje predstavlja pravo na dostojanstvo, pravo na slobodno izražavanje, pravo donošenja odluka u vlastito i ime drugih ljudi s intelektualnim teškoćama. 

(Autor: Saliha Rokša)

„Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Analysis of the Implementation of UN Convention in BiH

Publikacija je dostupna na engleskom jeziku.

Preuzmi publikaciju

1...202122...35Stranica 21 of 35
Pozitivno o intelektualnim poteškoćama

POSLJEDNJE NOVOSTI

AKTUALNI PROJEKTI I PROGRAMI

Rašida Bešlije br. 73 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina
Kontaktirajte nas: [email protected]
Facebook Instagram Youtube
© Sumero.2024