Naslovnica Blog Stranica 3

Podržimo majke sa invaliditetom ili barem pregrizimo jezik!

Pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu je jedno od osnovnih ljudskih prava, zagarantovano različitim međunarodnim i nacionalnim propisima. Ipak, ono je i dalje u velikoj mjeri nedostupno ženama sa invaliditetom.
„Žene sa invaliditetom skoro uopšte nisu informisane u vezi sa reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Sa druge strane, pristup medicinskim objektima i uslugama je ograničen ili nemoguć. Ovo govorim iz perspektive osobe sa stopostotnim tjelesnim invaliditetom“, navodi Bojana Vukotić koja je 2017. godine proglašena najboljom sportistkinjom sa invaliditetom u Banjaluci.


Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a realizuje se uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa za doprinos nezavisnosti medija i slobode izražavanja u BiH.
Autor: Melani Isović

Seksualnost je sastavni dio života svake osobe, tako i osoba sa invaliditetom. Pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu je jedno od osnovnih ljudskih prava, zagarantovano različitim međunarodnim i nacionalnim propisima. Ipak, ono je i dalje u velikoj mjeri nedostupno ženama sa invaliditetom. Ukoliko se ostvare kao majke i osnuju porodicu, one nailaze na različite predrasude.

Piše: Melani Isović

Bojana Vukotić je nagrađivana sportistkinja. Osim brojnih medalja i pehara, 2017. godine je proglašena najboljom sportistkinjom sa invaliditetom u Banjaluci. Bojana govori da predrasude postoje i među osobama sa invaliditetom.

„Žene sa invaliditetom skoro uopšte nisu informisane u vezi sa reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Sa druge strane, pristup medicinskim objektima i uslugama je ograničen ili nemoguć. Ovo govorim iz perspektive osobe sa stopostotnim tjelesnim invaliditetom“, navodi Bojana Vukotić.

Kada je ostala u drugom stanju, roditelji je nisu podržavali. Ljekari su je savjetovali da abortira.

„Pristup mojih roditelja je bio negativan, ali ja se na to nisam osvrtala. Konkretno, u mom slučaju je bilo ljekara koji su mi sugerisali da abortiram. Međutim, došla sam do doktora kod kojeg sam imala potpunu podršku i koji mi je vodio trudnoću“, prisjeća se ona.

Žene sa invaliditetom su dvostruko stigmatizovane i diskriminisane. Kako navodi, one ne mogu da „nose tri stuba kuće“.

„Najveći pritisak je u porodici, a kasnije i šire. Prvi put sam osjetila u pubertetu, kada su mi svi počeli govoriti ‘ne nadaj se da ćeš se udati i imati porodicu jer si invalid’. Naravno to je bilo prije 30 godina, današnja situacija je malo bolja“, govori nam ona.

Predrasude je iskusila i Amna Alispahić, diplomirana bibliotekarka iz Sarajeva. Ona ističe da okolina reaguje sumnjičavo i sa pitanjima: Da li su osobe sa invaliditetom sposobne da iznesu trudnoću i brinu o svojoj djeci?

Amna Alispahić

„Ako se neko odluči na roditeljstvo, mišljenje okoline ga uglavnom neće spriječiti u ostvarenju te nakane. Ono što okolina može učiniti, ovisno o stavu koji ima, jeste da može osobi sa invaliditetom omogućiti da u potpunosti uživa u ulozi roditelja, ili baciti sjenu na tu ulogu svojim odbijanjem i sumnjama“, govori Amna Alispahić.

Za pronalaženje informacija preporučuje internet, te navodi da su predrasude prisutne čak i u savjetovalištima. Kao jedinu istinsku podršku navodi roditelje.

„Roditelji se uglavnom ne protive. Pritom ne mislim da ne osjećaju strah i zabrinutost, u smislu kako će sve funkcionirati jednog dana kad se dijete rodi, ali uglavnom i oni sami računaju na svoj angažman i raduju se ulogama koje će dobiti. Ne kažem da nema drugačijih pristupa i mišljenja, ali na osnovu mog iskustva i iskustva mojih prijateljica sa invaliditetom, reakcija je uglavnom pozitivna“, navodi Alispahićeva.

Veliki problem predstavlja medicinsko osoblje, kao i cijeli sistem medicinske zaštite. Objekti su često nepristupačni korisnicima kolica i slijepim osobama, koje bez asistenata ne mogu da dobiju uslugu koja im je potrebna. Kako kaže, pedijatrijska sestra će vam u bolnici vjerovatno pokazati kako da dojite dijete, ali to je nažalost sve. Kasniji savjeti bivaju upućeni osobama koje pomažu majkama sa invaliditetom, a ne majkama sa invaliditetom lično.

“Patronažna sestra, koja dolazi da obiđe majku i novorođenče, uglavnom odradi svoj posao, da preporuke kao što ih da i svim drugim majkama, ali u ovom slučaju, preporuke se često daju osobama koje su kao ispomoć prisutne na samom početku. Novopečene mame sa invaliditetom, u takvim trenucima, uglavnom šute i pamte savjete upućene drugima“, naglašava ona.

Da osobe sa invaliditetom najveću podršku dobijaju u svojim porodicama govori i magistra psihologije Jovana Džever.

Jovana Džever

„Postoje situacije kad najveću pomoć možete dati tako što nećete osuđivati, kritikovati i komentarisati one ljude u čijim cipelama ne hodate“, navodi ona.

Jovana Džever je jedna od autorki studije „Pristup žena sa invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktvnom zdravlju i planiranju roditeljstva“, koja je objavljena prošle godine. Tokom istraživanja uspjeli su da pronađu samo 15 žena koje su postale majke tokom posljednjih deset godina.

„Sve anketirane žene su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne, a samim tim im je stepen potrebne asistencije minimalan. Naravno, skoro sve su imale izraženu podršku od strane primarnih porodica pa je, i te kako, i to doprinijelo smjelosti i odvažnosti da se odluče za ostvarenje u ulozi majke“, ističe Dževerova.

U patrijarhalnom i tradicionalnom bh. društvu, žene koje ne žele da budu majke nailaze na osude svoje okoline. Sa druge strane, reakcije su potpuno suprotne kada se radi o ženama s invaliditetom.

„Žene s invaliditetom se tradicionalno obeshrabruju ili im se negira mogućnost da rode i odgajaju dijete. One se vide kao djetinjaste, aseksualne ili bespolne, zavisne, nekompetentne, pasivne i zbog toga se smatraju neadekvatnim za reproduktivnu ulogu koja priliči ženi. Često im se upućuju skeptična uvjerenja članova porodice, zdravstvenih radnika, pa čak i stranaca, u pogledu njihove sposobnosti da odgajaju dijete/djecu. Zbog toga one smatraju da treba da rade mnogo više nego roditelji bez invaliditeta, kako bi dokazale da su sposobne i prihvaćene“, govori Jovana Džever.

Ona smatra da bi bilo poželjno organizovati kampanju kojom će se promovisati pravo osoba sa invaliditetom na roditeljstvo. Ukoliko se javnosti osobe sa invaliditetom predstave kao osobe koje su sposobne da budu i roditelji, onda bi predrasude počele da se preispituju.

„Istovremeno bi se i same osobe sa invaliditetom dodatno osnažile i ohrabrile u realizaciji svojih želja i potencijala“, ističe Dževerova.

Promjena bi se desila i kada bi se počele ispunjavati obaveze iz Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, na koje se Bosna i Hercegovina obavezala još prije 11 godina.

„BiH se obavezala da će preduzeti učinkovite i odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija osoba s invaliditetom u svim pitanjima. Ta pitanja se odnose: na brak, porodicu, roditeljstvo i lične odnose, na ravnopravnu osnovu s drugim osobama. Na taj način bi se osiguralo da se priznaju prava svih osoba s invaliditetom, koje su u godinama kada mogu ući u brak, da sklope brak i osnuju porodicu na osnovu slobodnog i punog pristanka budućih supružnika i da se priznaju prava osoba s invaliditetom — da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece i razmaku između njih“, govori Dževerova.

Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa, koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.

Pokrenuli smo EKO KLUB

Pokrenuli smo inicijativu EKO KLUB. Uz ciljeve poput podizanja ekološke svijesti, želimo dati doprinos čistoj i lijepoj lokalnoj zajednici. Dobro raspoloženje, druženje i interakcija sa ljudima u lokalnoj zajednici sastavni su dio ove pozitivne i inspirativne priče.


Akciju smo počeli u Sarajevu, naselje Alipašino polje, gdje smo očistili zelenu površinu koju rado koriste svi stanovnici.
U narednom periodu ćemo ovakve akcije redovno organizovati u 10 gradova gdje Sumero provodi program “Život u lokalnoj zajednici”.


Hvala KJKP RAD Sarajevo za podršku u organizaciji i realizaciji aktivnosti.

Suljo Keranović: Personalnom asistencijom riješio bi se veći dio problema u našoj državi

Suljo Keranović, rodom i porijeklom iz Cazina nam donosi svoju priču. Nakon završene srednje škole, upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje uspješno završava prvi ciklus studija na smjeru Socijalni rad. Svoje školovanje je nastavio, te je sada na završnoj godini master studija.

Pored školskih diploma, Suljo je dobitnik raznih priznanja kao što su: Priznanje za najperspektivnijeg sportistu iz kategorije osoba s invaliditetom, jedan je od autora Brošure o pravima studenata s invaliditetom pod nazivom “Imaš pravo da znaš!”, kao i mnogih drugih.

Voziti biciklo sam naučio još kao mali. Sjećam se da sam tada mnogo puta pao sa bicikla a kasnije je to bilo lakše. Biciklistički maraton Cazin – Bihać – Srebrenica pod sloganom “Da se ne zaboravi i ne ponovi” vozim od 2013. godine. Do sada sam odvozio sedam maratona po 500 km. Imam u planu i ove godine da učestujem”, govori Suljo.

Početkom 2013. godine na Izboru za najboljeg sportistu na Unsko-sanskom kantonu, Suljo je dobitnik priznanja za najperspektivnijeg sportisu iz kategorija osoba s invaliditetom. Sestra mu je poklonila biciklo, koje će Suljo koristiti za sedam uspješno odvoženih maratona.

Pored vožnje maratona, Suljo je aktivno trenirao i taekwondo dvije godine. Brošura o pravima studenata s invaliditetom pod nazivom “Imaš parvo da znaš!” nastala je u sklopu projekta “Dijalog za budućnost”, koji su implementirali UNDP, UNICEF I UNESCO u partnerstvu s Predsjedništvom Bosne I Hercegovine. Suljo Keranović je jedan od autora prve brošure o pravima studenata s invaliditetom na Univerzitetu u Sarajevu.

Ideja o brošuri javila se nakon formiranja Ureda za podršku studentima pri Univerzitetu u Sarajevu, koji je svoje polje rada usmjerio I ka studentima s invaliditetom. Razgovarali smo šta je sve potrebno kako bi se omogućilo nesmetano studiranje. Pored asistivne tehnologije I univerzitetske literature na brajovom psimu, došlo se na ideju da se napravi priručnik u kojem će student s invaliditetom imati sva prava na jednom mjestu”, dodaje Keranović.

Smatra da personalna asistencija, kao I zakon o personalnoj asistenciji za mnoge osobe s invaliditetom u Bosni I Hercegovini bi značilo život van četiri zida. 

Ogroman je broj osoba s invaliditetom koji ostanu zarobljeni u svoja četiri zida jer nemaju nekog ko bi ih podigao iz kreveta, obukao, smjestio u kolica. Personalnom asistencijom riješio bi se veći dio problema u našoj državi. Značila bi olakšanje, ne samo za osobe s invalididtetom nego I za njihove parodice” ističe naš sagovornik.

Navodi da je činjenica da postoji ogroman broj osoba s inavliditetom u našoj državi koji ne mogu da funkcionišu bez asistencije. Prepušteni su sami sebi I svojim porodicama, što može stvarati “teret”porodicama. Ovim su ugrožena prava osoba s invaliditetom prema UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom prema kojoj članovi porodice ne smiju biti personalni asistenti osobama s invaliditetom.

Na pitanje o mišljenju o uslovima za život osoba s invaliditetom u Bosni I Hercegovini, Suljo navodi da uvijek može bolje. Podjelu na “jednaki I jednakiji” osuđuje, gdje određena kategorija uživa bolja prava od druge kategorije. 

Istina je da su uslovi za život osoba s invaliditetom loši, posebice u ruralnim dijelovima, kao I praksa provedbe ljudskih prava za osobe s invaliditetom. Paradoks tome je I činjenica da pored kršenja prava istih imamo u zakonima podjele između osoba s invaliditetom, što također predstavlja kršenje UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom”, izjavio je naš sagovornik.

Da bi u Bosni I Hercegovini osobe s invaliditetom bile jednake I nediskriminirane, država treba korigovati postojeće zakone, izjednačiti sva prava za osobe s invaliditetom bez obzira na uzrok I okolnosti nastanka invaliditeta. Ovo je ujedno I prvi korak ka stvaranju jednakih prava I mogućnosti na relaciji osobe s invaliditetom – osobe bez invaliditeta”, zaključuje Suljo Keranović.

Suljo danas živi i volontira u Njemačkoj, aktivno uči Njemački jezik. Boravak u Njemačkoj koristi kako bi uvidio koje su to prednosti i razlike života osoba s invaliditetom u Njemačkoj, te na koji način bi se u našoj državi mogli poboljšati uslovi. U slobodno vrijeme slika I čita knjige.

(Autor: Segmedina Keško)

Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Amar i Nejra: Samozastupanje je naš smisao postojanja

Pokret samozastupanja međunarodni je pokret za ljudska prava koji vode osobe sa invaliditetom. On podrazumijeva ostvarivanje i unapređivanje prava ljudi koji se i u 21. vijeku suočavaju sa stigmom i predrasudama. Upoznajte samozastupnike Amara Pašića i Nejru Halilović.


Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a realizuje se uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa za doprinos nezavisnosti medija i slobode izražavanja u BiH.
Autor: Saliha Žunić Rokša

Pokret samozastupanja međunarodni je pokret za ljudska prava koji vode osobe sa invaliditetom. On podrazumijeva ostvarivanje i unapređivanje prava ljudi koji se i u 21. vijeku suočavaju sa stigmom i predrasudama. Za Amara Pašića i Nejru Halilović, naizgled posve obične mlade ljude, samozastupanje vremenom postaje smisao postojanja.

Amar Pašić diplomirani je student Filozofskog fakulteta, Odsjek za komparativnu književnost, koji je u osmoj godini ostao bez majke. Ubrzo potom mu obolijeva i otac te Amar nakon kratkog boravka u hraniteljskoj porodici završava u Dječijem domu “Most” u Zenici. Amaru 2009. godine ljekari uspostavljaju dijagnozu šizofrenije, sa kojom se bori unazad 12 godina. Nakon mnogobrojnih životnih prepreka 2018. godine dolazi u Savez Sumero. 

Nejra Halilović je kao dvogodišnjakinja smještena u dječiji dom Bjelave, gdje ostaje do svoje četvrte godine. Potom odlazi u SOS Dječije selo gdje živi sa SOS mamom i šestero druge djece. Nakon završetka osnovne škole, prelazi u Kuću za mlade i tu ostaje do završetka srednje škole. Nakon srednje škole Nejra je živjela kao podstanar i radila mnoge poslove, međutim nakon što je više puta bila hospitalizovana, dolazi u Savez Sumero, gdje trenutno radi u kafeteriji “Inspire Corner” i priprema vrhunsku kafu za sve goste i uposlenike Sumera.

Sa ovim mladim ljudima razgovarali smo o samozastupanju i borbi da ostvare prava koja su im osigurana Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom.

Šta za vas znači samozastupanje?

Amar: Za mene je to mogućnost da se na miran i politički korektan način izborim prvenstveno za svoja prava, a samim tim podsjetim na prava i drugih ljudi u sličnim pozicijama. U jednom momentu samozastupanje mi postaje smisao postojanja. 

Nejra: Samozastupanje mi puno znači, da imaš pravo glasa, da ostvaruješ ciljeve, da govoriš u svoje ime ili u ime drugih.

Nejra Halilović

Koji su po vašem mišljenju najveći problemi i prepreke sa kojima se suočavaju osobe sa intelektualnim teškoćama?

Amar: Stigma i tabu su najveći problemi, dok je treći problem sa kojim se te iste osobe suočavaju nepismenost o samom značenju intelektualnih teškoća, ali ta nepismenost je usko vezana za prva dva problema. 

Nejra: Najveći problem i prepreke su to što osobe sa intelektualnim teškoćama nemaju dovoljno prilika da pokažu ko su i šta su zapravo osobe sa invaliditetom.

Šta je potrebno uraditi da se stanje popravi i da se društvo na neki način riješi predrasuda prema osobama sa intelektualnim teškoćama?

Amar: Mislim da je potrebno dosta vremena da se pojavi potpuno razumijevanje za intelektualne teškoće, odnosno mislim da je jedini način dizanje te željezne zavjese nad temom koja je pokrivena stigmom i tabuom, odnosno predrasudom i šutnjom, te ogromna količina razgovora i samim tim učenja o datom predmetu. Ja lično ne mogu da razumijem zašto osoba sa npr. povišenim pritiskom zbog kojeg mora doživotno piti neki vid terapije se razlikuje od osobe sa problemom intelektualne prirode? Iako nisam pesimista, jer sam ipak premlad za pesimizam, treba prihvatiti činjenicu da smo ne tako davno imali čak zoološke vrtove u Briselu gdje ste mogli nahraniti osobu crne puti poput životinje krekerima. Hoću reći, u eri smo velikih promjena i vjerujem da će poteškoće poput intelektualnih doći na red u globalnom razvitku civilizacije, a da je vjerovatno na nama da taj proces malo više požurimo i olakšamo.

Nejra: Potrebno je samo dati prostora i malo vremena da ljudi upoznaju osobe sa invaliditetom i shvate koliko ustvari te osobe vrijede. Na kraju krajeva da ih i zaposle.

Vaša poruka za kraj? Koja su to vaša očekivanja, šta želite postići u životu i koji je to cilj kojem težite?

Amar: Trebamo se otvoriti prihvatanjem života bez predrasuda iako niko pored nas neće da uradi to, jer znam da je zlo ipak zlo pa makar ga vi radili. Nekad je dovoljno da dobri ljudi ne urade ništa da bi problem ostao problem. A što se tiče mojih ciljeva, oni su jednostavni, nastaviti se obrazovati, zaposliti se u struci i živjeti što bi se reklo punih pluća i bez straha, te naravno baviti se kroz rad samozastupanjem prava marginaliziranih skupina. 

Nejra: Nadam se da će društveno okruženje uskoro osobe sa intelektualnim teškoćama gledati kao ljude koji mogu mnogo toga, te da će im pružiti mogućnost da se osjećaju snažni i vidljivi.
Amar i Nejra uključeni su u projekat “Život u lokalnoj zajednici” Saveza Sumero i na kraju ističu da im je Savez Sumero kao organizacija pružio mogućnost da zbog svoje dijagnoze i stanja ne budu smješteni u jedan od mnogobrojnih zavoda poluotvorenog tipa i tamo provedu ostatak svog života. 

Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama Federacije Bosne i Hercegovine – SUMERO kroz mnogobrojne programe osnažuje osobe sa invaliditetom za samozastupanje, odnosno osnažuje ih i educira da znaju koja prava imaju i da govore u svoje ime.

Kada govorimo o samozastupanju u kontekstu pokreta za ljudska prava, onda slobodno možemo reći da se tu radi o svojevrsnoj borbi ljudi kojom se direktno utiče na negativne stavove i praksu okoline. Osobe uključene u pokret samozastupanja jasno odbijaju da ih se naziva retardiranima, hendikepiranima, invalidima ili da ih se tretira kao djecu. Također naglašavaju da samozastupanje predstavlja pravo na dostojanstvo, pravo na slobodno izražavanje, pravo donošenja odluka u vlastito i ime drugih ljudi s intelektualnim teškoćama. 

(Autor: Saliha Rokša)

Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Community Based Living Brochure

Publikacija je dostupna na engleskom jeziku.

Pozitivno o intelektualnim teškoćama

Informativni letak ”Pozitivno o intelektualnim poteškoćama”.

PERSON Jednostavna Verzija Vodiča

Ovo je jednostavna verzija vodiča o projektu PERSON.

Cilj projekta PERSON (što u prevodu znači OSOBA) je da pravila i zakoni postanu bolji kako bi i osobe sa različitim smetnjama imale
pravo da odlučuju o svim stvarima u svom životu.

PERSON Osnovni Principi

Projekt PERSON – prikaz osnovnih principa.

Cilj projekta PERSON (što u prevodu znači OSOBA) je da pravila i zakoni postanu bolji kako bi i osobe sa različitim smetnjama imale
pravo da odlučuju o svim stvarima u svom životu.

Godišnji izvještaj 2019-20.

Godišnji izvještaj Saveza Sumero za 2019-2020.

Savez Sumero

POSLJEDNJE NOVOSTI

AKTUALNI PROJEKTI I PROGRAMI