Naslovnica Životne priče Štićenici u lošijim uslovima od zatvorenika

Štićenici u lošijim uslovima od zatvorenika

„Nakon majčine smrti, sa 12 godina postao sam štićenik Zavoda u Zenici. Godinu poslije bivam prebačen u sličnu ustanovu u Sarajevu. Nakon završene osnovne škole odlazim u hraniteljsku porodicu, koja me prihvata samo zbog novca. Postajem agresivan, konzumiram alkohol i travu, pravim probleme i sve to odvedi me u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić. Boravio sam u skučenoj, zagušljivoj sobi sa još 20 osoba i doživio da mi uposlenici govore kako sam osoba nesposobna za samostalan život“, priča Irfan Kulić.

Kulić danas živi u stambenoj zajednici u Sarajevu, štićenik je ustanove Sumero koja je lider procesa deinstitucionalizacije u BiH.

„Jednog dana upoznao sam ljude koji su mi istinski željeli pomoći, a to su dokazali svojim trudom i zalaganjem kada su me izvadili iz Zavoda i našli mi adekvatan smještaj. Počeo sam se vraćati na pravi put i osjećati se dijelom lokalne zajednice. Mojim napretkom pokazao sam sebi i ljudima koji su mi pružili podršku da mogu i zaslužujem mnogo više“, nastavlja Kulić.

Uključen je u projekat „Život u lokalnoj zajednici“. Uz pomoć asistenata iz Sumera dobio je priliku da živi u stanu i radi u restoranu kao pizza majstor.

„Po prvi put nakon gubitka majke osjećam da imam istinski svoj dom. Danas živim život kakav zaslužujem i svjestan sam svojih mogućnosti. Kao i svi, zaslužujem da budem ravnopravan član lokalne zajednice“, kazao je Kulić.

U BiH osobe poput Kulića, sa intelektualnim poteškoćama u razvoju i drugim oblicima invaliditeta, još se smještaju u institucije zatvorenog tipa. Na takve ustanove nekada se gledalo kao najbolji način brige za ranjivu djecu i odrasle sa različitim potrebama podrške.

Ovaj model zbrinjavanja je nastao iz najboljih namjera, ali je ta praksa bazirana na zastarjelim razmišljanjima – da se osobama čije je mentalno ili fizičko stanje netipično treba pružiti pomoć u okruženju u kome će biti bezbjedni i zaštićeni od “spoljašnjeg svijeta”  jer ne bi mogli da se prilagode takvom okruženju zbog svojih smanjenih sposobnosti.

„Institucije azilnog tipa danas služe same sebi, a ne korisnicima zbog kojih su nastale. Konstantno se postavljaju pitanja šta će biti sa zgradama i šta će biti sa zaposlenicima ovih ustanova. Istovremeno rijetko se postavljaju pitanja šta će biti sa osobama koje su smještene u zavode, šta je sa njihovim pravom na slobodu i kada će biti prekinuta diskriminirajuća praksa segregacije“, kaže Nermin Cocalić, projektni koordinator u organizaciji Sumero.

Iako je BiH potpisala i ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, prava i potrebe ove populacije su još daleko od toga da budu uključena u legislativu i redovne sisteme.

„Konvencija nalaže da osobe sa invaliditetom imaju pravo na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu. Nažalost, mnoge osobe su smještene u zavode zatvorenog tipa i nemaju priliku da žive život dostojan čovjeka“, kazao je Cocalić.

Uslovi gori od zatvora

U BiH postoji šest ustanova za zbrinjavanje u kojima je smješteno 2.000 osoba s intelektualnim i psihičkim poteškoćama, od kojih je 120 maloljetne djece. Prebukiranost ustanova korisnicima onemogućava bilo kakav terapeutski rad.

S druge strane, osobe koje imaju sreću da ostanu u lokalnoj zajednici, obično nakon školovanja ostaju u kući, isključeni iz društvene zajednice, zbog nedostatka servisa koji bi im omogućili aktivniju uključenost i socijalizaciju u društvenu zajednicu.

Prema posljednjem izvještaju Ombudsmana za ljudska prava BiH iz 2009. godine, o stanju u ustanovama za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba kaže se: „Sobe u kojima su smješteni korisnici su, bez obzira na to da li se radi o manjoj ili većoj prostoriji, prepune kreveta, a kreveti su često postavljeni na sprat, tako da se ne može govoriti o standardu od četiri metra kvadratna prostora po osobi, a koji se zahtijeva za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Iz ovoga se može zaključiti da su mentalno invalidne osobe smještene u lošijim uslovima nego što su zatvorenici, koji su počinili krivična djela“.

Zavodi provode deinstitucionalizaciju

U razgovoru sa Sabinom Čajić, glasnogovornicom JU Zavod „Pazarić“ rečeno nam je da oni provode proces deinstitucionalizacije još od 2007. godine uz finansijsku podršku donatora.

„U naselju Ramići, u blizini centralnog dijela Zavoda, u tri kuće, stanuju 24 korisnika. Drugog septembra otvorene su nove tri kuće, te tako stvoreni uvjeti za život još 30 korisnika u lokalnoj zajednici. Zavod je već postavio temelje za izgradnju još jednog objekta sa 10 apartmana gdje će živjeti 20 korisnika. Na taj način mi i u budućnosti planiramo nastaviti proces deinstitucionalizacije“, kazala je Čajić.

Na pitanje da li se i koliko često vrši revizija zdravstvenog stanja štićenika u ustanovama i koliko je osoba uspješno prošlo proces deinstitucionalizacije rečeno nam je da se obratimo nadležnom ministarstvu.

„Ovo ministarstvo nije adekvatan sagovornik kada su posrijedi pitanja koja se odnose na reviziju zdravstvenog stanja korisnika smještenih u ustanove socijalne zaštite“, kazao je Vesko Drljača, ministar federalnog Ministarstva rada i socijalne politike pa je sugerisao da se obratimo nadležnim zdravstvenim ustanovama.

„Ono što sa sigurnošću znam je da većina osoba koje budu smještena u ustanove zatvorenog tipa, tamo ostaju do kraja života. Na osnovu ove činjenice, možemo donijeti mnogo zaključaka. Suština je da se postojeći sistem zbrinjavanja mora transformisati“, kazao je Cocalić.

Zlatan Horo i njegov brat Ismar primjer su uspješnog procesa deinstitucionalizacije.

„U stanu živimo ja, brat Ismar i drugovi Adis i Rasim. U stanu imamo podršku svojih asistentica. Tu sam naučio da kuham, održavam ličnu i higijenu stana. Također sam član grupe za samozastupanje. Tu imamo sastanke na kojima se dogovaramo o nekim temama koje ćemo raditi.

Imamo i Socijalni klub gdje idemo na koncerte, u pozorište, kino, kuglanu, igramo društvene igre… Stoga me je sadašnji život u potpunosti promijenio od prošlog života i želio bih da još u mnogo čemu napredujem“, ispričao je Zlatan Horo.

Cilj je da u što više lokalnih zajednica osobe sa invaliditetom imaju mogućnost biti korisnici usluge stanovanja uz podršku. To predstavlja poseban oblik smještaja do pet korisnika zajedno, uz organiziranu stručnu podršku i pomoć u svrhu zadovoljavanja osnovnih životnih potreba korisnika (socijalnih, radnih, kulturnih, rekreacijskih).

To je proces gdje se mijenja fizička lokacija pružanja ovih usluga, kao i korjenita promjena u pristupu korisnicima.

Ne radi se o izvođenju ljudi iz zgrada koje se zovu „ustanove“, niti o jednostavnoj zamjeni velikih, malim centrima za pružanje socijalne pomoći. Tu je u pitanju promjena fokusa zaštite sa formalnih struktura na ljude i njihove potrebe.

Proces je to kojim će Irfan Kulić, braća Horo i osobe sličnih životnih priča steći i povratiti kontrolu nad svojim životima.

Izvor: Al Jazeera