Samozastupnik Sumera, Amar Pašić je imao priliku da pohađa sedmodnevni trening Erasmus + programa ”Development of Cooperation in Youth Projects” za mlade aktiviste i mobilnost mladih koji se održao u Gaziantepu, Turska u organizaciji BRAVO (Bosnian Representative Association for Valuable opportunities).
Zajedno sa predstavnicima iz 10 zemalja upoznao se sa Erasmus + projektima za mlade, kao i mogućnostima za implementaciju novih ideja uz ostvarivanje partnerstava kako bi se unaprijedio položaj i kvalitet života mladih. Za Amara je ovo bilo jedno sasvim novo iskustvo budući da je prvi put letio avionom van granica BiH, imao priliku predstaviti svoj i rad Sumera, ali i steći nova prijateljstva kroz razmjenu znanja i iskustava sa ostalim učesnicima.
”Ovaj trening kao i iskustvo putovanja, upoznavanja novih ljudi i razmjena mišljenja su mi otvorili nove poglede u budućnost koja je pred nama. Naučeno ću svakako iskoristiti za naredne projekte, ali i za motivaciju drugih kako bismo ostvarili bolje okruženje za mlade, posebno za mlade sa invaliditetom i intelektulanim teškoćama”- naglasio je Amar.
Tokom svog putovanja Amar je bilježio svoja iskustva, te ih je odlučio neposredno prenijeti kroz format mini dnevnika.
Letjeti prvi put
Nisam imao namjeru pisati javno o svom prvom letu i uopšte o putu u Tursku na moj prvi Erasmus+ projekat. Prijateljica me je nagovorila. Kaže ajde’ napiši neku priču iz ugla samozastupnika, bila je u stilu završio si književnost i to mora biti dobro – a ja sam htio da prolongiram to pisanje na par dana, čak da i ne pišem. U zadnje vrijeme mi je teško podijeliti bilo šta javno, jer ne smatram da je vrijedno spomena. Barem ne u masi lažnih informacija, senzacija i crne hronike koja nas zaokuplja i lagano uništava- apokalipse uživo i ko zna čega sve ne. Ali eto unutar toga, vjerovatno svi imamo nekoga kao što je ta moja prijateljica koja mi ne dade mira, tako da je sljedeće redovi koje čitate pisala moja malenkost, no svakako su motivisani njenom, u najmanju ruku, upornošću.
Susrećem se prvi put sa Sarajevskim aerodromom (iz ovoga grada nisam mak’o, a vidio sam svijeta puno, parola koju godinama furam). Nakon čekiranja karte i moje avanture u pronalasku kapije za let u Istanbul, u obližnjem kafiću, pronalazim svoje saputnike. Zaobići ću imena, jer trenutno nemam dozvolu da ih napišem, ali radi se o dvoje veoma dragih mladih ljudi koji su sada u mome srcu. Hvala im, znaju njih dvoje ko su! Uglavnom, upoznajemo se i lagano krećemo prema kapiji za uzlijetanje u Istanbul. Sjedamo na svoja sjedišta. Meni je prvi put da letim avionom, koji metropolitski građanin, zar ne? Ali, kako god, imam mali osjećaj kako mi se želudac spušta od G sile te se vraća na prvobitni položaj. Let prolazi ugodno u ćaskanju. Slijećemo, želudac se izdiže. Avion se parkira i izlazimo na aerodrom Istanbula. Ok, uglavnom što se tiče svega, ev’ upravo si letio Amare po prvi put – to mi je nekako u glavi. Aerodrom Istanbula je ogroman, mnogo ljudi. Nama trome, trebalo je skoro sat vremena da dođemo do kapije za uzlijetanje u Gaziantep. Letimo opet, ćaskamo i slijećemo u Gaziantep. Ukrcavamo se u minibus za centar grada. Uz pomoć Google mapa i viših sila pronalazimo hotel u kojem odsjedamo. Jutro je, čuje se poziv na jutarnju molitvu iz obližnje džamije.
Nezaboravan trening i druženje
Nas troje spomenutih saputnika došli smo da predstavljamo Bosnu i Hercegovinu u Tursku, Gaziantep. Meni je lično, šest dana aktivnosti bilo premalo da upoznam sve ljude do kraja. Dani su nam prolazili u genijalno vođenim radionicama od strane Mehmeta kojem je ovaj projekat bio posljednji na kojem će biti facilitator. A meni se jednu ruku činilo tužno što prisustvujemo njegovoj zadnjoj radionici ove vrste i za ovu ciljnu grupu, a opet sam bio tako sretan što sam na momente upoznao tog čovjeka. Prenio nam je ogromno iskustvo kako treba uopšte izgledati facilitiranje radionice, te kako pisati projekte za omladinske razmjene. Konferencijska prostorija u kojoj se odvijala većina aktivnosti je odzvanjala od super vibracija kako Bosne i Hercegovine, tako i Španije, Italije, Rumunije, Sjeverne Makedonije, Mađarske. Iako sam mislio da neću morati nikada otići iz tog fenomenalnog osjećaja, ipak 22. 04. je prebrzo stigao, te smo se morali rastati kako od drugih učesnika, pa tako i organizatora.
Nas troje iz BiH smo se morali vratiti, kako smo i došli, sa par kofera, nekim svojim uspomenama koje nosimo iz rodne grude. Dobili smo, ako ništa, par novih sjećanja koja nemaju kilažu na čekiranju prilikom prelaska granice, ali ostavljaju svoje brazde već sada polako. Kako vrijeme promiče, a utisci se sređuju, vjerujem da će te note melanholije uvijek imati mjesta u mome srcu. Melanholija o kojoj pričam nije ništa drugo nego iskrena, sretna melanholija, skoro kao ovisnost o iskustvu koje sam proživio, ali bez primjesa ikakve tuge – osim one ako više ne poletim sa nekog aerodroma, do nekih novih ljudi i nekih novih sjećanja.
Ovaj prvi put svjedočim da je bilo bolje na sekundu izaći iz vlastite logike i u mom slučaju “kako iz ovoga grada nisam mak’o, a vidio sam svijeta puno”, te sebi ponovo dopustiti da odem iz svoje rodne grude. Možda, opet, na još jedan prvi let.
Zahvaljujemo se BRAVO (Bosnian Representative Association for Valuable opportunities) na prilici za učešće, kao i svim donatorima koji podržavaju Sumero program ”Život u lokalnoj zajednici” među kojima je i USAID sa svojim Programom podrške zaštiti ljudskih prava USAID Inspire.
